Polno prenosive bolesti (STD – sexually transmitted diseases) se ubrajaju među najčešće infektivne bolesti u svetu. To su oboljenja koja se prenose, pre svega, ali ne isključivo, seksualnim kontaktom.
Svaki nezaštićen seksualni kontakt sa inficiranom osobom može dovesti do prenošenja infekcije i pojave neke od STD bolesti.
Kako se prenose polno prenosive bolesti?
Mikroorganizmi – patogeni izazivači polno prenosivih bolesti se prenose putem:
- Semene tečnosti
- Vaginalne tečnosti
- Putem krvi
Bakterije i virusi koji izazivaju polno prenosive bolesti prodiru u organizam prvenstveno kroz sluzokožu:
- Vagine
- Uretre
- Anusa
- Usne duplje
Ponekad se ove infekcije mogu preneti i neseksualnim putem, na primer sa majki na njihovu bebu tokom trudnoće ili porođaja, ili putem transfuzije krvi ili zajedničkih igala.
SPI ne izazivaju uvek simptome. Moguće je zaraziti se polno prenosivim infekcijama od ljudi koji izgledaju savršeno zdravi, a možda ni ne znaju da imaju infekciju.
Neke infekcije, poput virusa HIV-a (uzročnik AIDS-a), sifilisa i gonoreje se mogu preneti sa majke na bebu tokom perioda trudnoće, tokom porođaja ili dojenja.
Uzročnici infekcije
Uzročnici polno prenosivih bolesti mogu biti bakterije, virusi, gljivice, paraziti i protozoe.
Najčešći uzročnici polno prenosivih infekcija su:
- Ureaplazme – Ureaplasma parvum i Ureaplasma urealyticum
- Chlamidia trachomatis
- Mikoplazme – Mycolplasma hominis i Mycolplasma genitalium
- Neisseria gonorrhoeae (gonokok) – uzročnik gonoreje (triper,kapavac)
- Treponema pallidum – uzročnik sifilisa
- HPV (Humani papiloma virus) – čest uzročnik raka grlića materice i kondiloma (genitalnih bradavica)
- Herpes simplex virusi – HSV 1 i HSV 2
Profesionalna laboratorijska dijagnostika omogućava otkrivanje aktivnih i hroničnih infekcija, dok je savremena medicina omogućila da se danas većina ovih infekcija vrlo uspešno leči.
Druge vrste infekcija – virusi hepatitisa A, B i C, HIV-a, infekcija šigelama i infekcija giardije se mogu preneti seksualnom aktivnošću, ali je moguće zaraziti se i bez seksualnog kontakta.
Polno prenosive bolesti simptomi
Veliki broj ljudi nije ni svestan činjenice da ima neku polno prenosivu bolest.
Često, osoba može istovremeno imati više polno prenosivih bolesti i samim tim, istovremeno ih prenositi svom seksualnom partneru.
Mnoga od ovih oboljenja su asimptomatska, odnosno, osoba jeste inficirana, ali nema nikakvih znakova i simptoma bolesti.
Infekcija može biti praćena i nespecifičnim, blagim simptomima na koje se najčešće ne obrati pažnja, ali se i u tim slučajevima može preneti partneru.
Ako sumnjate da ste bili izloženi rizičnom kontaktu koji je mogao da prouzrokuje pojavu polno prenosive bolesti, posetite svog lekara radi testiranja. Blagovremena laboratorijska dijagnostika, kao i pravovremena dijagnoza i lečenje važni su da bi se izbegli ili odložili ozbiljniji zdravstveni problemi koji su potencijalno opasni po život i kako bi se izbegla infekcija drugih osoba.
Koliki je period inkubacije od rizičnog kontakta do ispoljavanja simptoma?
Inkubacija, odnosno, period od seksualno rizičnog kontakta do pojave simptoma oboljenja je različit, zavisno od uzročnika, od 3-7 dana do nekoliko meseci.
Simptomi polno prenosivih infekcija se nekada mogu razviti mesecima, pa čak i godinama nakon momenta inficiranja. Iz ovog razloga, postoji veliki rizik da osoba koja nije svesna da je inficirana, praktikovanjem nezaštićenih odnosa, inficira svoje seksualne partnere ili ukoliko se radi o osobama ženskog pola, da tokom trudnoće dođe do inficiranja ploda.
Zbog svih gore navedenih razloga, pravovremeno testiranje i rana dijagnoza su od krucijalne važnosti za sprečavanje širenja infekcije i sprečavanje pojave komplikacija koje mogu značajno ugroziti zdravlje.
Ako se ne leče, SPI mogu povećati rizik od dobijanja druge SPI kao što je HIV. Ovo se dešava iz razloga što SPI može stimulisati imuni odgovor u genitalnoj oblasti ili izazvati rane, što može povećati rizik od prenošenja HIV-a. Neke nelečene SPI takođe mogu dovesti do neplodnosti, oštećenja organa, određenih vrsta raka ili smrti.
Kada se obratiti lekaru?
Rani simptomi polno prenosivih bolesti
Bilo koji od sledećih simptoma može biti znak da je potrebno da se obratite vašem lekaru:
- Svrab, crvenilo ili osip u predelu genitalija
- Osećaj blažeg ili jačeg peckanja prilikom mokrenja
- Nelagodnost ili bol pri mokrenju
- Nelagodnost ili bol pri seksualnom odnosu
- Krvarenje prilikom mokrenja i polnog odnosa
- Pojačana vaginalna sekecija uz sekret specifičnog mirisa i/ili boje – kod žena
- Gnojni iscedak iz uretre (mokraćne cevi) – kod muškaraca
- Tamna mokraća neprijatnog mirisa
- Promene na koži i sluzokoži genitalne regije u vidu ranica, bradavica ili plikova
- Pojava kožnih promena u vidu ranica, bradavica ili plikova u regiji rektuma
- Pojava kožnih promena u vidu ranica, bradavica ili plikova u usnoj duplji
Navedeni simptomi, čak i kada postoji samo jedan od njih, ne mogu nestati sami od sebe.
Danas je dostupan veliki broj laboratorijskih testova kojima se vrlo precizno i pouzdano može utvrditi koja je polno prenosiva infekcija u pitanju, kako bi se sprovela adekvatna terapija i sprečilo dalje širenje infekcije na unutrašnje organe, što može ostaviti trajne posledice po zdravlje.
Kasniji simptomi polno prenosivih bolesti
Kasniji simptomi polnih infekcija se mogu pojaviti mesecima ili čak godinama od trenutka kada je došlo do infekcije.
Usled nelečene infekcije, javljaju se:
- Osip, crvenilo, ili ranice bilo gde na telu
- Dugotrajna i uporna upala genitalija, koja ne reaguje na terapiju
- Vrlo neprijatan bol pri polnom odnosu
- Crvenilo, otok i bol u testisima
- Bolovi i grčevi u predelu trbuha
- Smanjena sposobnost začeća
- Nemogućnost začeća
- Rizik za spontane pobačaje
- Neurološki poremećaji – otežana sposobnost pamćenja, anksioznost (sifilis)
- Kardiovaskularni problemi (sifilis)
- Karcinom – cervikalni i analni karcinom, karcinom testisa (HPV)
Koje su komplikacije prate polno prenosive bolesti?
Pravovremena dijagnostika i adekvatna terapija može sprečiti mnoge komplikacije polno prenosivih bolesti.
Neke od mogućih komplikacija su:
- Upala jajnika
- Upala bešike
- Neplodnost (Fertilitet)
- Vanmaterična trudnoća
- Prevremen porođaj
- Oštećenje ploda
- Karcinom grlića materice
- Rak anusa
- Rak testisa
- Upala zglobova
- Upala oka
- Pojava hroničnih infekcija
Kako se postavlja dijagnoza polno prenosivih bolesti?
Kod sumnje na polno prenosivu infekciju, dijagnoza se postavlja na osnovu rezultata laboratorijskog testiranja:
- uzorka vaginalnog i cervikalnog brisa – kod žena
- uzorka uretralnog brisa – kod muškaraca
- analizma iz krvi – oba pola
- uzorka prvog jutarnjeg urina – oba pola
U Beo-lab laboratorijama je korisnicima dostupan širok dijapazon testova koji mogu pružiti blagovremene i potrebne informacije lekaru kada postoji sumnja na određene polno prenosive bolesti.
Koji su dodatni faktori rizika za polno prenosive bolesti?
Polno aktivne osobe koje često menjaju partnere su u većem riziku da se zaraze od polno prenosive bolesti, pri čemu nije važno da li istovremeno imaju više partnera ili su više partnera imale tokom dužeg vremenskog perioda.
Međutim, i kod osoba koje dugo vremena imaju jednog partnera se može dogoditi da imaju polno prenosivu bolest, npr.može biti inficirana herpes virusom bez ikakvih simptoma, a da se simptomi ispolje kod partnera, odnosno, moguće je da osoba bude samo prenosilac oboljenja.
Pri nezaštićenom seksualnom odnosu sa inficiranom osobom, procenat prenosa oboljenja je veoma veliki, oko 70-80%.
Generalno, osobe ženskog pola su u većem riziku za razvoj komplikacija nelečenih polnih infekcija, a postojanje jednog seksualno prenosivog oboljenja nosi rizik od lakšeg dobijanja druge polne bolesti.
Ukoliko je trudnica inficirana, veliki je rizik za infekciju novorođenčeta – do infekcije dolazi prolaskom kroz porođajni kanal ili putem mleka zaražene majke.
Kako se leče polno prenosive bolesti?
Zahvaljujući napretku medicine, danas se većina polno prenosivih infekcija vrlo uspešno leči, a i načini prevencije su efikasni, pod uslovom da se redovno primenjuju.
Terapija zavisi od uzročnika. Antibiotici se uspešno primenjuju u lečenju mikoplazmi, ureaplazmi, gonoreje, sifilisa, hlamidije i trihomonas infekcije.
Većina virusnih seksualno prenosivih infekcija nisu izlečive.
Od izuzetne je važnosti da se oba partnera testiraju i leče.
Kako se zaštititi od polno prenosivih bolesti?
Korišćenjem zaštite (prezervativ), odnosno insistiranjem da je partner koristi, štite se oba partnera.
ZA HBV i HPV postoje vakcine, kao preventivne mere da do oboljevanja ne dođe.
Treba uvek imati u vidu, da pored nelagodnih simptoma koji mogu proći uz terapiju, neke od infekcija nose ozbiljne i trajne posledice po zdravlje.
Važno je napomenuti da seksualna aktivnost, osim prenošenja polnih infekcija, omogućava širenje i drugih oboljenja iako je njih moguće dobiti i na druge načine – Epstein Barr (mononukleoza), hepatitis A, B i C, HIV.
Redovni ginekološki i urološki pregledi i laboratorijsko testiranje omogućavaju pravovremenu dijagnostiku, uspešno lečenje i sprečavanje prenošenja infekcija partneru/partnerima.
Redovni pregledi su važni čak i u odsustvu simptoma, a posebno kod promene seksualnog partnera.
Izvor: Stručni tim Beo-lab laboratorija.
Povezani članci: