Šta je olovo?
Olovo pripada grupi teških metala, čija toksičnost zavisi od oblika u kojem je unet u organizam. Iako je upotreba olova u industriji značajno smanjena, izloženost ovom metalu je i dalje prisutna (olovne boje, prašina kontaminirana olovom, zagađenje vazduha i vode). Olovo se apsorbuje u organizam uglavnom putem inhalacije olovnih para i prašine ili konzumiranjem kontaminirane hrane i vode. Kako je olovo tipičan kumulativni otrov, nakon nekog vremena izloženosti može se akumulirati u kostima, mozgu i drugim organima. Trovanje olovom može izazvati brojne zdravstvene posledice, uključujući anemiju, gastrointestinalne smetnje, paralizu mišića, neurološke poremećaje, oštećenje jetre i bubrega. Posebno je opasna izloženost olovu u dečijem uzrastu, jer može uzrokovati trajne neurološke i razvojne smetnje. Olovo sprečava normalnu sintezu hemoglobina, što uzrokuje anemiju uz istovremeno povećano izlučivanje jedinjenja koja su ostala neupotrebljena u sintezi hemoglobina (porfirini i gvožđe). Olovo deluje kao analog kalcijuma interferirajući sa jonskim kanalima u toku sprovodljivosti u nervima, što predstavlja jedan od mehanizama sa kojim interferira u centralnom nervnom sistemu.
Kada se određuje olovo?
Analiza olovo u krvi se koristi za procenu izloženosti ovom metalu, posebno u dijagnostici akutnog ili hroničnog trovanja čime se omogućava pravovremeno lečenje. Olovo uzrokuje jedno od najčešćih profesionalnih trovanja tzv. saturnizam, pri čemu mogućnost profesionalnog trovanja postoji u postrojenjima olovne rude, rafinerijama nafte, fabrikama akumulatora i boja. Pored toga, povećan nivo olova u krvi može biti rezultat direktne izloženosti izvorima olova, kao što su kontaminirana hrana i voda ili prašina koja sadrži olovo. Kako se olovo iz organizma izlučuje putem bubrega, određivanje nivoa olova u urinu pomaže u proceni koliko se olova izlučuje u praćenju oporavka nakon tretmana ili u proceni stalne izloženosti olovu. Dodatno, kod trovanja olovom na razvoj anemije ukazuju hematološke analize (smanjenje broja eritrocita i koncentracije hemoglobina, povećan broj nezrelih eritrocita tzv. retikulocita, nalaz bazofilno punktiranih eritrocita), kao i nalaz koproporfirina i drugih metabolita hemoglobina, poput delta-aminolevulinske kiseline (DALK) u urinu.
Uzorkovanje
Analiza olovo podrazumeva uzimanje uzorka venske krvi i uzorka urina prikupljenog tokom 24 časa, kako bi se dobio precizan uvid u količinu izlučenog olova.
Priprema za analizu
Za analizu olovo nije potrebna posebna priprema.
Tumačenje dobijenih rezultata
Rezultate testa tumači lekar koji je uputio na ovo testiranje u skladu sa kliničkim stanjem pacijenta. Toksičnost olova zavisi od oblika u kojem je unet u organizam, kao organometalno ili jonsko olovo. Vreme poluživota olova je oko 40 dana, pri čemu olovo ima izraženu sklonost skladištenja u kostima iz kojih se vrlo teško otpušta (vreme poluizlučivanja 20–40 godina). Simptomi trovanja olovom mogu uključivati glavobolju, umor, probleme sa koncentracijom, bolove u stomaku i povraćanje, povišen krvni pritisak, dok u težim slučajevima, trovanje olovom može izazvati anemiju, oštećenje bubrega i jetre, poremećaj funkcije reproduktivnog sistema. Nizak nivo olova u krvi obično ukazuje na to da osoba nije bila izložena značajnim količinama ili da organizam nije akumulirao veće količine ovog metala u poslednjem periodu. Olovo se eliminiše mokraćom, a brzina eliminacije zavisi od brzine protoka urina kroz bubrege. Smatra se da zdrava osoba eliminiše oko 70% unete količine olova.